Bez obzira na protekla događanja, ili možda baš zbog njih, posla i dalje ima. Ako vas ova kriza nije previše dotakla, od vas se očekuje da nastavite u starom tempu, koliko god to na trenutke bilo teško. Ako je vaš biznis među onima koji su pogođeni krizom, od vas se pak očekuje da potegnete. U slučaju da ste poduzetnici, tek onda je sveprisutan osjećaj da nema šanse da stanete ili da odete na odmor bez laptopa. Kao da i inače nije bilo dovoljno zahtjevan ritam posla, sad je, čini se, još zahtjevniji jer su rizici još veći.
Pa ima li smisla onda otići na odmor? Ima. Uvijek ima. Dapače. Upravo onda kada najmanje imamo vremena za odmor, onda nam najviše treba. Isto kao kad čujete onu, „Ja nemam 10 minuta u danu da...“ umetni nastavak – vježbam, pišem, meditiram, nazovem ostarjele roditelje itd. – upravo tada najviše od svega trebamo uzeti tih 10 minuta.
Svi znamo da nam je odmor potreban da se revitaliziramo i dođemo k sebi. Dapače, kao što nam istraživanja pozitivne psihologije govore odmor nije samo „lijep“ i „ugodan“, nego i vitalno bitan. Nema te osobe kojoj ne treba punjenje baterija. Vjerujem da svi imamo iskustvo da kad se dobro naspavamo/opustimo/podružimo/stavimo mozak na pašu da nam to na kraju čini dobro i da najčešće imamo puno više energije nego prije, a i nekako nam dođu na pamet i nove ideje. Zašto onda to tako rijetko ili nedovoljno često činimo?
Ima nešto u onoj pravičnoj izjavi: „Ali ja imam tako puno posla. Ne mogu sada nikako to sve ostaviti.“ Zvučimo li si jako važno kada to izjavimo? Sebi, drugima? A recimo ona: „Ne mogu ostaviti biznis nekom drugome da ga vodi dok me nema. Sve će upropastiti!“ Zvuči li vam to možda kao pokušaj prevelike kontrole? Možda nedostatak povjerenja u ljude? Možda strah od gubitka ili konkurencije? Ili ona: „Moji klijenti računaju na mene, ne želim ih iznevjeriti.“ Znate li nekoga kome ste vi klijent, a tko vam je dostupan 24 sata na dan? Opet, možda se samo želim osjećati važno. A sada je posebno popularna izjava: „Ako se isključim, neću se moći vratiti u igru, a ionako ulazimo u recesiju.“ Je li situacija ozbiljna? Jest. Ali trebam li zato žrtvovati sebe? Pod koju cijenu?
Istina, u biznisu se kao i u životu dogode periodi kada imate jako puno važnih projekata i klijenata i ne želite niti si možete priuštiti to propustiti. No, ako je tako CIJELO VRIJEME, nešto ne štima. Ili se zatrpavamo poslom iz kojeg god razloga (često kao bijeg od nekih drugih problema), ili smo postali ovisni o tom osjećaju važnosti, ili smo – priznajmo si to - control freakovi.
Svi možemo živjeti tako neko vrijeme, ali prije ili poslije to dolazi na naplatu. Nešto počinje patiti – zdravlje, odnosi, obitelj, ili čak i kvaliteta posla. Jer ako sam stalno pod stresom i umorna, koliko mogu dobro raditi svoj posao?
Kada ste zadnji put stavili mobitel na „do not disturb“ cijeli dan? Kada ste npr. prošmrcali, jednostavno si uzeli vrijeme da se dobro naspavate i prehlada vas je prošla za dva dana umjesto da je vučete barem tjedan dana? Kada ste zadnji put klijentu rekli, nažalost ne možemo se naći do kraja tjedna, slobodna sam kad se vratim s godišnjeg odmora, za dva tjedna? Kada ste zadnji put namjestili out-of-office i napisali ako je hitno – nazovite me, ako nije, odgovorit ću vam čim se vratim?
U današnjem društvu, navikli smo živjeti brzo i nikada ne stati. A često nam upravo to treba. Jedino se tako možemo pobrinuti za svoj well-being, stvoriti prostor i vrijeme da budemo mindful kao što nas pozitivna psihologija uči, a onda možemo obnovljeni u nove radne pobjede.
Uživajte u odmoru. :)
Ivana Štulić